Dječiji rođendan ili jedan vrlo ozbiljan event

Sjećam se kao da je bilo juče. Bilo je to prije dvije godine, doba kada sam morala smisliti kako djetetu proslaviti rođendan.

Uma je tada bila 3. razred osnovne škole, i ona i njene drugarice već imaju ozbiljnije teme i furaju se da su velike. Čitaju knjige za 6. razred, dopisuju se preko mobitela, prave jedna drugoj frizure. Igraonica, koja je bila spas svake mame koja nije imala gdje smjestiti 20-25 djece ili nije imala snage pospremati kuću nakon zabave, zauvijek je otišla u historiju, a rođendan postade event za koji sama sebi pišem brief sa inputima. Dakle:

Poštovani,  molimo vas za ponudu sa prezentacijom za sljedeće:

Datum eventa:
24.02.2013.
Opis: Proslava dječijeg rođendana
Ciljna grupa: Djeca od 6 do 10 godina.

Ciljevi proslave:
1.    Organizirati zabavu na mjestu koje će biti prilagođeno tom uzrastu, a da nije igraonica (molimo nekoliko kreativnih prijedloga)
2.    Pronaći dobre i adekvatne načine zabave za svu djecu
3.    Pronaći tortu kakvu je namaštala slavljenica (molimo nekoliko kreativnih prijedloga)
4.    Ne pretjerati sa „kerefekama“ radi druge djece

Budžet:  do 15 KM po djetetu, a super bi bilo i 10 KM.

I tako sam se ja od mame pretvorila u event managericu, koja je iskusno pristupila zadatku, ne nadajući se da će ovo biti jedan od težih projekata. Stala sam odmah na prvom cilju i pronalasku mjesta koje nije igraonica. Da li uopšte postoji takvo nešto? Da je na primjer maj ili juni, a ne februar, lijepo bih napravila proslavu u bašti iza kuće, ali u februaru, proslava bi se mogla odigrati jedino u  skafanderima. Upitala sam i kćer šta bi ona željela i ona kao iz topa: Želim proslavu na skijanju. Time mi naravno potonuše i zadnje lađe nade da bi Uma mogla biti od pomoći.

I tako su prolazili sati i dani u mojoj potrazi za nečim novim, interesantnim. Na kraju odoh i predaleko pa nije čudo što mi je šef smislio naziv «raspikuća». Ideje su se smjenjivale od hola jednog renomiranog hotela, preko rentanja aprtmana na Bjelašnici i napokon do kina. Odahnuh. Rekoh samoj sebi: to je to. Pravo mjesto. Odmah se bacih na pisanje maila, na adresu koju nađoh na Internetu, i sve podrobno objasnih: šta, kako, koliko djece itd. Odgovorili su mi brzo: «Može sve, gospođo...“, pa mi fino poslali cijene. Ja umalo ne padoh u nesvijest.
Karta i kokice 9,5 KM, torta 80 KM-i to ne smiješ donijeti kakvu želiš, već mora biti njihova, sok 3 KM, sendvič 3 KM. Animator još nekakva bruka, a ne dao Bog da dijete poruči još koji sok, a svi znamo da djeca piju kao deve... Dakle, brat bratu, rođendan će me izaći 400-450 KM. Druge mi nema, rezervišem sve kako bih privela kraju cijelu priču.

Ali sve nešto razmišljam: Zabava će se svesti na gledanje crtića, koje je možda već pola djece gledalo, torta neće zadovoljiti već izoštreni Umin ukus i s estetske i s gurmanske strane, ja ću biti kraća za 400-450 KM, a neki će mi još i zamjeriti i prozvati me rasipnicom, možda i snobom, a možda ću i sama sebe, jer moja dobra dugarica, koja je čak i studirala sa mnom ima mjesečnu platu u iznosu Umine rođendanske zabave.

Sviće jutro, 19. februar 2013. Spremam se za posao. Gledam Umicu, još spava, ali nekakva joj bubuljica na čelu. Ljubim je, a ona mi veli da je svrbe leđa. Okrećem je da pogledam, kad tamo još deset istih takvih bubuljica. PLJUSKAVICE.

Dakle, klijent mi piše da je zabava odgođena, zahvaljuje na mojoj iscrpnoj i kreativnoj prezentaciji i javlja, da će rođandan biti proslavljen kod kuće, u krugu porodice, sa rođacima koji su već bolovali pljuskavice, da će mama pripremiti večeru i napraviti tortu i da će to u suštini biti jedno divno druženje sa najdražima.